Objavljeno 06.06-2017.
Odlazak u Metropolu na koncert Afghan Whigsa!
„Dalmatina“ poželjna kao i uvik, promet, onako, tu i tamo. Putovanje čista uživancija osim, osim guljenja kože na jednom od svratišta. Dva neka sendviča, jedna mala flaša vode i jedna kava, 88 kn! (88 kolpi in palo!)
(već dogovoreno, idući put, ka u neka stara dobra vrimena, nosimo malo pancete i pohanu kokoš sa sobom i po litre domaćega!!)
Smjestili se u apartman i krenuli prema klubu. Na samom ulazu autobus i do njega, Gregg Dulli, glavom očaliman i drobon!
Čekali ga da završi telefonski razgovor. Popričali s njime i u razgovoru spomenuli da je uz Mark Lanegana najmarkanija figura današnjeg rocka. A on odgovara, da je upravo razgovarao s njime!!
Čovik normalan, susretljiv, čak nas je pitao hoćemo li se slikati s njime. Svaka čast, bio je to trenutak koji se pamti!
Šetnja po Metropoli i nabasao na kolegu iz vojske, Željka Žganjera, bivšeg upravitelja Uskoka. Teško me „ubra“ jer ipak, brada, kosa, drobčić … godine, ali nekako se sitija, evocirali uspomene u par minuta susreta.
Idemo dalje, i nakon par metri „naletili“ na Anku Mrak Taritaš u pratnji (pretpostavljam) supruga. Sve da ću joj se javit, ali san odusta, jer u tom trenutku je već znala da je izgubila izbore, nisan tija bit naporan.
Ušli u klub di se treba odigrati koncert. Stali za šank s pivom u ruci u čekanju da predgrupa odradi svoje.
Dolazi Boris Jokić. Prilazi šanku i staje između Joška i mene. Komunikacija u sekundi, kao da se znamo godinama. Očito ista valna dužina. Malo o emisiju s dalekovidnice, i uopće o „majci svih reformi“.
Čovik ugodan, normalan.
Popričali i o zacementiranim „mozgovima“ i njihovom porijeklu.
U toku večeri ga još par puta sreli i svaki put srdačan pozdrav.
Prst gori za Borisa.
Afghan Whigs, legenda koje još uvijek praši i nedavno izdala novi, fantastičan album.
Koncert da “glava zaboli“!
Iz Splita i okolice, nisam vidio NIKOGA!!
Iz Zagreba, premalo u odnosu na status grupe i njihov utjecaj.
Na izlazu iz kluba, na pješačkom, susrećemo prof. dr. sc. Juraj Šiftara, profesora na PFM fakultetu, velikana naše rock kritike, poznavatelja muzike uopće i ljubitelja Blue Öyster Culta. I on je bio na koncertu, pratio je goste iz Beograda, kojima nije bilo teško kao i nama prevaliti put do Metropole kako bi vidjeli Afghan Whigs.
Ispred semafora se povela rasprava o, pa naravno, o Blue Öyster Cultu i Bare mu je prenio zlata vrijednu informaciju o side projektu Blue Cupe (Albert i Joe Bouchard). Rasprava bi se bila otegla do možda tisućeg zelenog na semaforu da ih nisam brutalno, ali fino prekinuo (bio sam žedan!!)
Buđenje u apartmanu je bilo bez stresova, osim lošeg wirelessa te nisam mogao raditi na portalu. Zato smo u obližnjem kafiću, uz jutarnju kavu s konobarom i gostima poveli žučnu raspravu o izborima i mandrilima koji su bili na listama. Uz obostranu izmjenu identičnih mišljenja (lopovi, kriminalci, hercegovci, vlaji, mandrili, majmuni itd .. itd..), ponovo smo na „Dalmatini“ i sunce ponovo sija!
Sve u svemu, jedno putovanje koje se uskoro neće zaboraviti.
Svaki metar pređenog puta, svaki trenutak utrošen, svaka potrošena lipa, je opravdala svoje postojanje.
Fala svim akterima ove male priče, posebno Jošku Bari na druženju i konstruktivnim razgovorima.
Povezani članci
